Tamura's diary

utorak, 15.01.2013.

Smijanje, duševno zdravlje i ostale gluposti

Otišla sam u Studio Smijeha u Zagrebu prije neki dan sa par prijatelja na stand-up komediju, ne toliko iz radoznalosti što se to tamo događa koliko iz razloga da bih otišla negdje. Oprala kosu, došminkala se, obukla svilenu košulju (to se sad jako nosi) i odlučila izaći iz svakodnevnice.

Na ulazu prodavač ulaznica mi je ubacio po koju foru, naravno da sam to shvatila kao upucavanje a ne kao pokušaj da me nasmije, no nebitno. Prostor je dobar. Taman, da su gradili i uređivali ne bi bolje napravili baš za te svrhe. Rupa u stropu sa pocrnijelim rubovima, inventar iz ‘83 godine, izbljedela zavjesa u svrsi ukrašavanja bine, pive iz plastičnih čaša.. Samo su mi na stolu falile pepeljare sa brdo opušaka iako sam ja ne pušač i to mi se zapravo ne bi dopalo, al uz ostatak atmosfere bi išlo.

Uz desetominutno kašnjenje na binu je izasla karizmatična, niskog rasta curka sa neočekivano interesantnim glasom i predstavila se kao voditeljica, Marina. Odmah je izrešetala psovkama, masnim i sočnim i ono sto sam ja između redova shvatila da je rekla je bilo nešto u stilu: psovat ćemo svi, ismijavat ćemo vas, ismijavat ćemo sebe a ak ti se ne sviđa odi doma. Zaintrigirala me je. Atmosfera je pozitivna. Svi nekako jedva čekamo da se smijemo jedni drugima ili da ismijavamo ne prisutne i posebno one koje nevolimo i koji nam idu na živce... a što je sa smijanjem (o) nama? Jesmo li spremni?

Sjećam se kad sam prvi put, prije koju godinu, otišla na isti happening imala sam neopisivi strah da će se smijati Srbima i da će na neku foru skužiti da sam jedna od njih. I moram priznati da sam cijelu večer provela u tom strahu, pa nisam baš nešto uživala u programu. Jučer je bilo drugačije, bila sam spremna na Srbe! Možda jednim dijelom jer je moj hrvatski naglasak (jezik) iznimno uznapredovao pa ak me nedajbože prozovu na binu (u mojoj glavi normalna stvar) možda i ne skuže, al šta ću onda ak me pitaju za ime, tu će sigurno skužiti, al tak daleko sinoć nisam išla.

Program je bio ispunjen različitim karakterima taksista i ZET-ovaca, Mađara i Hercegovaca, pričalo se o govnima, susjedima, rasčlanjivale su se psovke i dorađivale iste. Nije bilo Srba, ovaj put, ali moj prijatelj nije prošao tako dobro kao ja. Naime prijatelj je vjernik, katolik, čovjek od Isusa a jedna od dinamičnijih (i uspijelijih) tema večeri je bila, pogodite, crkva. On, moram reći, nije bio spreman. Boje su mu se lica mijenjale dok se masa valjala od smijeha, stisnuo je ruke prekrižene na trbuhu i uz skamenjeni pogled gutao knedle. Svako malo bi ga netko pogledao iz ekipe i čini mi se da bi nam to davalo još više razloga da se smijemo. Kao da je bilo: dobro je da nismo mi na tapetu, al tako je slatko smijati se drugima. A šta li je njemu u glavi? pa opet, kažem, nije se njemu nitko smijao, smijali smo se glupošću crkve njihovim (ne)djelima a ne njemu.. ali to su i njegova uvjerenja, uvjerenja crkve su takodjer i njegova a mi se svi grupno sprdamo sa tim. Kad dođem jednom ja na red tj. Srbi bit će ista stvar, nisam ja svi Srbi, ili nisam ja baš taj Srbin koji je poprek i smiješan.

Stvar je u tome naučiti smijati se sebi, polomiti taj ponos, progutati pretjerivanja, ne zamjerati. Stvar je u tome smijati se sopstvenim glupostima. Prihvatiti generaliziranja i biti okej sa tim bar tamo u tom trenutku. Da li je on okej sa tim danas, ne znam, vise mislim da je odustao od daljnjih posjeta gore imenovanom klubu, a možda i ne. Kako ću prihvatiti ozbiljnu kritiku ako ne mogu prihvatiti ni malo zeke peke na svoj račun. Ne žudimo li svi za osviještavanjem (bar se za, kao, tako nešto borimo), pa šta onda seremo kad nam se netko smije i kritizira nas. Odlučno izjavljujem da ću ići u Studio Smjeha dok ne dođu na red i Srbi i da cu stojički prebroditi (samo da me ne zovu na binu).

...i tako, nakon verbalnih šamara različitim nazivima spolovila, prepričanim događajima postojećim i nepostojećim, preuveličanim i ukrašenim siti smo se svi ismijali. Svatko je sebe u nečemu prepoznao ili svog bližnjeg i manje bližnjeg, izmeđuostalog to im je i posao. Dala sam oduška svom svakodnevnom stresu i slasno slušala sve one riječi i zaključke toliko zabranjene u mom poslovno/privatnom tolerantnom svijetu. Toplo preporučujem za sve ljude željne izaći iz svojih dosadnih okvira kojima je maksimum uzbuđenja čitanje "50 nijansi sive" da se prepuste i opuste u Studiju Smijeha.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv